Jedan dan ležiš na prekrasnoj šljunčanoj plaži preko puta Hvara, sunčaš se, slušaš zvuk valova i uživaš. Drugi dan te probude u 2:45 ujutro zbog požara koji je buknuo u blizini, oblačiš se i brzo pakiraš stvari sa suzama u očima.

Tako je to nekako izgledalo prije 10 dana u Podgori.

Noć prije našeg povratka u Rijeku izbio je požar koji je pokosio maslinike iznad Podgore, ali zaprijetio i kućama. Došao je i do spomenute plaže na kojoj sam se dan prije bezbrižno mazala melemom od mrkve i čitala roman Agathe Christie.

Zahvaljujući snažnoj buri, požar se širio nevjerojatnom brzinom. U jednom trenu nazirala se samo svjetlost od požara iza obližnjeg brda, a već u idućem vatra mi je ispred očiju kosila svu onu zelenu ljepotu koju već godinama poznajem i volim.

Ubrzo je nestalo struje. Počeo se osjetiti smrad spaljenoga, a cijelo mjesto punilo se dimom i pepelom. Disanje je postajalo sve teže.

Ljudi su izlazili van, trčali, spremali stvari, zatvarali prozore, vadili crijeva sa vodom i polijevali si okućnice. Odnijeli smo svoje stvari u auto i obuli tenisice.

Tada je uslijedilo čekanje. Čekanje u tišini u zatvorenoj kući uz laganu svjetlost svijeća i pogled na vatru kroz balkonska vrata.

Svako malo netko je od nas izašao na krov vidjeti kako “napreduje”. Većinu noći sve gore i gore, sve bliže i bliže. Došlo je i do prvih kuća.

 

Požar u Podgori
Podgora oko 4 ujutro

Užasan osjećaj nemoći.

Sto puta sam te noći poželila da sam vatrogasac. Sutradan sam čak i guglala “kako postati vatrogasac”.

Da, stvarno…

Da ne pričam o trenutku kada sam sjedila na krovu, gledala u tu ogromnu vatru i pomislila što će se dogoditi ako i kuća izgori. Srećom, mozak mi je već dosta dobro istreniran pa vrlo brzo skuži da razmišlja o glupostima i krene dalje.

Oko 6 ujutro vatra se počela smanjivati, već je puno toga izgorilo. Preko 200 vatrogasaca je bilo na terenu i cijelu su noć uspijevali braniti najbliže kuće i hotel iz kojih su ljudi bili evakuirani.

 

Požar u Podgori
Podgora oko 6 ujutro

Čim se bura malo smirila u pomoć su stigla i tri kanadera. Tada smo već bili u krevetu i probali malo odspavati prije puta.

Zvuk kanadera u tom je trenutku bio melem za uši.

Digli smo se ponovno malo prije 10 h. Vatra je još gorila.

Stajali smo na krovu i gledali jednog kanadera koji je polako kružio točno iznad nas i radio svoj posao. Bili smo oduševljeni jer to nikada nismo vidjeli iz takve blizine.

Vatrogasci i kanaderi spasili su što god se moglo spasiti, od kuća je izgorilo samo jedno krovište. Ali ono najvažnije, svi su živi i zdravi.

Jedino što se nije moglo spasiti su bile masline. A kada znaš koliko truda, vremena i ljubavi ljudi ulažu u njih, ni to nije mali gubitak.

 

Poanta

Poanta ovog posta nije prepričavanje događaja. Poanta je ono što je iz njega proizašlo.

Već sutradan sam se sjetila Gary Vaynerchuka, poduzetnika, autora i govornika kojeg jako volim slušati. Kada su ga pitali kako se ponovno motivira kada izgubi inspiraciju ili motivaciju, rekao je: “I get it back by remembering that you might die tomorrow.

I to je to. Stvarno nikad ne znaš što te čeka sutra. Možeš ostati bez svega što imaš; možeš i ti nestati.

Kada bi ljudi ovo osvijestili manje bi se vezivali za materijalno i bili bi daleko sretniji.

Ali većini se treba dogoditi neka tragedija u životu da bi se probudili i shvatili što imaju. I onda se pitamo zašto je svijet ovako nepravedan i zašto se dešavaju ovako ružne stvari? Eto zašto.

Jer smo glupi, egocentrični, bahati i površni. Jer smo mi nepravedni.

A kada se ovako nešto dogodi, manji smo od makovog zrna.

U Podgori je 2011. godine bio još veći požar. Kada su mi o njemu pričali, zvučalo je grozno, ali nekako nestvarno.

Nakon prošlog vikenda puno toga mi se čini stvarnije.

Kako bi bilo ne čekati da postane stvarno?

 

Kad narastem, bit ću vatrogasac

Svatko je ovaj događaj proživio na svoj način, ovo su samo moje misli i moje iskustvo.

A te moje misli su ovaj tjedan lutale svuda.

Sjetila sam se Twinsa i raznih drugih tragedija.

Ne samo da sam se sjetila, nego sam i čitala o požaru koji je otprilike u isto vrijeme prošli vikend buknuo u Portugalu, a u kojem je umrlo 62 ljudi.

Jesmo li sada zahvalni što smo živi?

Zato ovaj post posvećujem vatrogascima.

Ljudima koji nam spašavaju živote i sve što nam je važno, a kojih se sjetimo samo kad se desi sranje.

 

“Hard times don’t create heroes. It is during the hard times the ‘hero’ within us is revealed.”
Bob Riley

 

Požar u Podgori
Podgora oko 11 ujutro

 

Follow my blog with Bloglovin

Kad narastem, bit ću vatrogasac
Tagged on:     

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: