Zaljubila sam se s 13 godina i od onda ga volim. Od onda mi je broj 1, moja prva ljubav.

Sjećam se dana kada sam ga prvi put čula. Osnovna škola, ulazni hodnik pored stola gdje su sjedili dežurni. Prošao je dečko iz 8.b razreda u crnoj majici sa slušalicama u ušima i diskmenom u rukama. Pitala sam ga ako mogu čuti što sluša pa mi je dao jednu slušalicu.

Tada još nisam znala ime pjesme ni benda, ali vrlo brzo sam saznala. Bila je to Fear of the Dark by Iron Maiden. Ljubav na prvi pogled, ljubav na zadnji pogled. Prema svakoj pjesmi, prema cijelom bendu.

Čim sam ih čula naručila sam prženi CD od nekog lika za 20 kn. Da, tada nije bilo tako lako doći do CD-a. Uzela sam jedini koji je imao, A Real Live One. Imao je isprintatnu naslovnicu umetnutu u kutijicu za CD. Evo ga još uvijek tu na stalku pored stola.

Kad sam već naručivala CD od Maidena, uzela sam odmah i jedan od Scootera. Jer zašto ne.

Kroz tjedan dana znala sam sve pjesme na pamet. Ne samo muziku nego i riječi, sve do jedne. Od Maidena, ne od Scootera.

Svaki dan jurila sam doma poslije škole da ih mogu što prije slušati. U srednjoj školi prešlo je u opsesiju.

Ali ljubav koja se tada razvila nije prestala do danas.

 

Sto lica glazbe

Plešem na Beyonce, pjevam uz Celine Dion, ježim se na Pink Floyd, ljutim se uz Rage Against the Machine, plačem uz Whitney Houston, chillam uz George Bensona, divljam uz Prodigy, sviram imaginary drums uz Toto, prisjećam se uz Zaz, sanjarim uz Yann Tiersena. Na Maidene radim sve to.

Da mi je netko rekao da je moguće ježiti se na iste pjesme preko 15 godina, ne bi mu vjerovala. Ali s Maidenima svaki put to proživljavam. I svaki put mislim da je zadnji jer jebote, koliko sam te već puta preslušala.

Ali nikad nije zadnji. I sada već čvrsto vjerujem da će tako biti dok sam živa.

Postoje bendovi i pjevači kojima ću naći dobru pjesmu, eventualno jedan ili dva dobra albuma. I u neku od tih pjesama ću se isto zaljubit. Ali kada od 16 albuma voliš 14, i to svih 14 koje su napravili Maideni u svojoj originalnoj postavi, onda znaš da je to ljubav.

Ona dva albuma koja mi nisu draga imaju drugog pjevača. Maideni bez Dickinsona nisu Maideni. Meni, ali i većini drugih fanova. Iako, nice try.

A o tome kakvi su ljudi, jedan kratki video otkriva sve: Bruce Dickinson u ratnom Sarajevu dobio prvi trailer. Zasuze mi oči svaki put kad ga pogledam.

Kada bi svatko od nas radio najbolje što može u svom krugu utjecaja, ovaj svijet bio bi puno ljepše mjesto za život. Maideni rade upravo to; ono što znaju i ono što mogu i zbog njih, moj život je ljepši.

Mogu ih slušati satima, mogu pričati o njima bez prestanka. Gledala sam ih uživo tri puta; u Ljubljani, na Szigetu i u Splitu. Nadam se da ću ih gledati još najmanje toliko.

 

Zašto sada o njima pričam?

Jer sam razmišljala kako je moguće osjetiti toliku bujicu emocija za vrijeme slušanja jedne pjesme. To su emocije koje izlaze iz svih poznatih okvira. Barem za mene.

Najčešće ih uopće ne znam objasniti; jesam li sretna, tužna, nostalgična, melankolična? Ponekad osjećam toliko toga da imam osjećaj da ću iskočiti iz vlastite kože, ali istovremeno ne mogu prekinuti pjesmu. Wtf je to?

I pored svih tih emocija i svakojakih čuda koja smo u stanju proživjeti kroz jednu pjesmu, i dalje se tako rijetko zapitamo što je sve to? Otkud to dolazi i izlazi? Je li moguće da postoji nešto jače i veće od onoga što poznajemo u ovom materijalnom svijetu?

Meni je to dovoljan dokaz da postoji. I Maideni su mi to potvrdili bezbroj puta.

Zato se iskreno nadam da svi imaju svoje Maidene, pa makar to bio i Scooter.


„You can make your own luck

You create your destiny

I believe you have the power if you want to

It’s true“

Iron Maiden, The Apparition

 

O prvoj ljubavi

 

Follow my blog with Bloglovin

O prvoj ljubavi
Tagged on:     

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: