Recimo da želimo nešto promijeniti. Recimo da smo oduvijek imali osjećaj da možemo biti i imati nešto više. Otkud krenuti?

Ovo su misli koje su me pokrenule pred skoro dvije godine. Imala sam osjećaj da svijet nije zamišljen na onaj način na koji sam ga ja živjela.

Sve je bilo ok, nije da se žalim. Dapače; radila sam neke stvari koje volim, imala ljude oko sebe i živjela svoj život. Ali u svemu tome kao da je falila ona neka iskra za koju sam vjerovala da treba postojati.

Kada mi je konačno puko film, odlučila sam se pokrenuti i pronaći tu iskru.

Pisala sam u Polako ali sigurno do promjene kako je moj prvi korak bio čitanje i učenje svega onoga što me nitko nije učio.

S čitanjem i slušanjem meni nepoznatih stvari, uvjerenja su mi se polako počela mijenjati. A s promjenom uvjerenja moguće je promijeniti sve.

Nakon skoro godinu dana upijanja novih informacija i unutarnjih promjena, krenula sam mijenjati ono vanjsko. I to je onaj dio za koji me nekoliko ljudi pitalo što i kako.

Pa evo.

 

Moji što i kako

Znamo da je pojam uspjeha različit za svakoga. Moje “velike” promjene nekom drugom neće predstavljati ništa. Moj “uspjeh” za nekoga će biti neuspjeh.

Važno je samo biti iskren sa sobom i svojom definicijom uspjeha. Jer ja sam godinama vjerovala u definiciju uspjeha koja zapravo nije bila moja. I znam da nisam jedina.

Nakon što sam shvatila što želim, a to je vrlo jednostavno biti sretna i ispunjena u svojoj svakodnevnici, ono što sam počela raditi bilo je u skladu s tim.

Naučila sam da, ako zaista želim nešto promijeniti, moram izaći iz svoje zone komfora. Počela sam raditi stvari koje prije ne bih napravila.

Otišla sam na motivacijski seminar u Ljubljanu. Tražila sam slobodan dan na poslu da bi otišla na jednodnevnu radionicu iz modeliranja u novom programu. Otišla sam na CEO konferenciju u Zagreb.

Promijenila sam svoju jutarnju rutinu. Od strastvenog dugogodišnjeg pušača prebacila sam se na povremenog pušača električne cigarete. Krenula sam ponovno na ples nakon jednogodišnje pauze.

Otvorila sam blog na engleskom jeziku. Upisala sam tromjesečni tečaj za digitalni marketing. Otišla sam s posla u struci. Počela sam pisati članke za druge portale. Blog sam prešaltala s engleskog na hrvatski i javno ga izbacila.

Otrčala sam svoju prvu utrku od 10 km. Našla sam novi posao u prodaji koji nema nikakve veze s mojom strukom. Počela sam prihvaćati druženja koja sam prije izbjegavala. Otišla sam na svoj prvi psihološki tretman i grupnu radionicu. Javno sam to napisala. Muž i ja (još uvijek mi je smiješno kad kažem muž, a suprug nije ništa bolje) kupili smo stan.

 

Važnije je zašto

Ima još puno stvari koje sam napravila van svojih okvira, ali nema ih smisla nabrajati. Važno je zašto sam napravila sve te stvari i zbog čega su te situacije i radnje za mene bitne.

Na prvi pogled, niti jedna stvar nije neki big deal. Zašto za mene ipak je? Jer sam se kroz svaku tu stvar ili radnju suočavala sa nekim od svojih strahova ili nesigurnosti.

Za svakoga će ti strahovi i nesigurnosti biti drugačiji. Ali činjenica je da ih svi imamo.

Veliki dio svega što sam radila u pozadini je imao strah od mišljenja drugih ljudi. Napuštanje struke, blog, pisanje, motivacijske radionice, brijanje na neku duhovnost… Sve su to stvari koje potiču osuđivanje i raznorazne predrasude sa strane drugih ljudi.

Upravo to je ono s čime sam se htjela suočiti.

Malo pomalo, došlo je do toga da sam otupila na većinu svojih strahova. Postepeno sam se oslobađala tereta koji mi je bio u glavi, a koji me kočio da radim ono što želim.

Putem sam spoznala i neke druge kočnice koje sam nosila u sebi, a kojih nisam bila svjesna.

Najbolji primjer za to je kupnja stana. Možda je većini ljudi taj korak normalan i logičan, ali meni nikako nije bio.

Kupiti stan za mene je značilo zabetonirati se u Hrvatskoj. Od srednje škole pa do pred dvije godine nije mi padalo na pamet ostati ovdje. Eventualno bi mi bilo ok vratiti se u mirovini i useliti u neku kuću.

Ali sada kupiti stan i ostati ovdje? No way.

I eto, čuda da se dese. Skupa s promjenama koje sam počela raditi na sebi shvatila sam da je moja potreba za bijegom u inozemstvo zapravo bila potreba za bijegom od same sebe.

Nisam se znala promijeniti iznutra pa sam očekivala da će se to dogoditi ako promijenim okolinu. Istina je da bi se to i dogodilo, ali samo kratkoročno.

S vremenom bi se naviknula na novi život i opet bih se pronašla u rutini iz koje ne bih znala izaći. Zato sam si ovaj put odlučila dokazati da mi ne treba Dublin, London ni New York da budem ispunjena i sretna.

I sada sam sretnija nego ikad.

 

Sloboda i opcije

Možda se jednoga dana ipak odlučimo preseliti i to je skroz ok. Do tada samo želim putovati i uživati u svakom danu bez obzira na to gdje se nalazila.

Trenutno me moja svakodnevnica u ovoj kišovitoj Rijeci u potpunosti ispunjava. Nedjelja je, vani kiša i magla, ja sama doma pijem kavu i pišem, a onda pomislim na ponedjeljak i osjetim nalet uzbuđenja.

Jesam li vjerovala da ću se ikada tako osjećati? Jesam. Ali nisam znala kako ću do toga doći.

U tome i je stvar. Ako ne znamo otkuda krenuti, važno je samo krenuti.

Makar sa sitnicama, makar u krivom smjeru.

Jer ništa se neće promijeniti ako nešto ne promijenimo.

 

“I really believe in the philosophy that you create your own universe. I’m just trying to create a good one for myself.”

Jim Carrey

 

Negdje na putu do vrha Risnjaka

 

Follow my blog with Bloglovin

Otkud krenuti?

2 thoughts on “Otkud krenuti?

  • 22.10.17. at 08:10
    Permalink

    “Kupiti stan za mene je značilo zabetonirati se u… na jednom mjestu, u jednom gradu.” Baš to sam osjećala i dalje osjećam iako smo stan kupili prije godinu dana. Tako je bilo sa prvim (doduše nasljeđenim), a tako je i sa ovim… ali ovaj put to je to. I kad kažem da sam u depresiji jer smo kupili stan svi se čude, a eto, očito nisam jedina koja se tako osjeća. No, tako je kako je. Moram mijenjati sebe, a ne stan. Stan je nestvarno dobar i moram se priviknuti da to ne znači da sam tu pustila korijenje već da ću u njemu živjeti koliko dugo budem htjela, makar nekamo otišla pa se tu vratila. Uostalom, tko zna što nam život nosi.

    Reply
    • 23.10.17. at 08:10
      Permalink

      Tako je! Sve je u glavi i sve se može promijeniti. 🙂

      Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: