Kao jedna magistra inženjerka građevine, trebala bih raditi u nekoj građevinskoj firmi, posao koji mi priliči i odgovara tituli. Ali što ako bih ja radije sobarila?

2011. godine bila sam u New Yorku preko ljeta na work&travel programu za studente. Bila sam treća godina faksa, ostavila sam si još samo završni za riješiti kada se vratim. Obzirom da se radilo o New Yorku, bila sam u stanju raditi gotovo bilo što, samo da sam tamo ta tri i pol mjeseca.

Nakon što sam izgubila prvi posao, prijavljivala sam se kao luda na sve što sam mogla. Došla sam konačno do jednog razgovora za sobarenje. Ured u koji sam išla na razgovor bio je skoro pa na samom Times Squareu. Dočekala me jedna iznimno simpatična žena i vodile samo jako ugodan razgovor.

Pričale smo o tome koliko sam već u gradu, koje poslove sam prije radila itd. Kada je već skoro bilo gotovo, pitala me koju sam školu završila u Hrvatskoj. Naravno, automatski sam rekla da sam studentica treće godine građevine. I tu je nastao muk.

Žena se malo zbunila pa me ponovno pitala zašto želim ovaj posao. Ponovila sam da sam tamo samo preko ljeta i da mi treba neki sezonski posao. Ipak se odjednom sve promijenilo. Rekla mi je da sam “too smart for this job” i zaželila mi sreću u traženju posla.

 

Kako nas titula definira

Nakon toga, počela sam lagati, pa u idućim prijavama nisam spominjala fakultet. Što je najbolje, tada još nisam ni imala nikakvu titulu.

Sada imam titulu, ali ne želim cijeli život raditi u toj struci. Što sad?

Sa svakom titulom dolazi određena doza ponosa, samopouzdanja i životne priče koja stoji iza nje. To su razlozi zbog kojih ju ne bih mijenjala za ništa na ovome svijetu. Ali pak sam na neki način obilježena.

Mora li mi sada biti “ispod časti” raditi neki “niži” posao? Treba li me biti sram ako sam se odlučila posvetiti nečemu što sam mogla raditi i sa srednjom školom ili bilo kojim nižim obrazovanjem? Smatra li se to neuspjehom?

O uspjehu i neuspjehu već sam djelomično pisala u Robovi mišljenja; neuspjeh za svakoga predstavlja nešto drugo. Meni je neuspjeh ostati na poslu koji ne volim do kraja života. Naročito ako to radim samo zato što sam završila faks; ne želim se još i kažnjavati zbog toga.

Neki balans mora postojati. Što će mi titula i “fini” posao ako sam nesretna i zarađujem skoro isto kao što sam zarađivala s jednim boljim studentskim poslom?

Ako to uzmemo u obzir i maknemo faktor zarade sa strane, je li toliko čudno priznati da mi je zabavnije bilo sobariti u New Yorku nego raditi ovdje u struci?

 

Ljudi ne žele biti milijunaši

Ljudi samo žele biti sretni. To što vjeruju da im jedino milijuni mogu kupiti potpunu sreću, to je drugi par rukava. A sve to skupa je lijepo objasnio Timothy Ferris u svojoj knjizi Četverosatni radni tjedan.

Postavio je i jedno genijalno pitanje: “Kakvo to skriveno blago opravdava ideju da čovjek treba potrošiti najbolje godine svog života nadajući se sreći u završnim godinama života?”

O tome sam često razmišljala. Moram raditi posao koji ne volim idućih 35 godina da bih nakon toga imala mirovinu. Moram raditi “siguran” posao da bih kasnije imala “sigurnu” mizeriju od mirovine. A ni jedno ni drugo mi ne osigurava sreću niti je “sigurno”. Odličan poticaj za rad!

Pa čak i da je ta mirovina velika, ulog od 35 godina neispunjenog života čini mi se malo prevelik. Ne znam ni da li ću doživjeti sutra, kamoli 65.

“Life is a journey, not a destination.”, rekao je Ralph Waldo Emerson.

Sobarenje u New Yorku je samo jedan dobar primjer; naravno da se tu radilo o cijelom iskustvu, a ne samo o poslu. I možda ne želim više sobariti, možda sada želim raditi nešto potpuno drugačije.

Je li to previše neozbiljno? Možda. Ali možda život niti ne treba biti tako ozbiljan kao što mislimo.

Možda treba biti zabavan.

 

“My goal is to create a life I don’t need a vacation from.”

Rob Hill

 

Posao kao zabava
Central Park, NYC

 

 

Follow my blog with Bloglovin

Posao kao zabava

2 thoughts on “Posao kao zabava

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: