U subotu sam veći dio dana provela na CEO konferenciji koja se održala na ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Možda je ružno jednu takvu konferenciju povezivati sa riječi Hannibal u istom tekstu, ali eto; tako mi teku misli.

Konferencije i slični eventi tu su da pokrenu onu lavinu novih misli i emocija koju obožavam. Ova konferencija za mene je napravila upravo to.

Između ostalih, govor je držala i Antonija Blaće, TV host RTL-a. Jako me ugodno iznenadila svojim pristupom i kako mi se činilo, potpuno iskrenim govorom.

Bila je pod velikom tremom, ali objasnila je da nikada do sada nije držala govor ovoga tipa.

Pričala je svoju priču od prijave na Big Brother pa na dalje. Bilo mi je jako lijepo i osvježavajuće gledati nekoga tko s takvim užitkom priča o svom poslu i svim osjećajima koje zbog njega proživljava.

 

CEO konferencija, Zagreb
CEO konferencija, Zagreb

 

Stanimo u tuđe cipele

Jedan dio bio mi je posebno zanimljiv. Kao savjet za uspjeh i sreću rekla je nešto o čemu se obično priča u nekom drugom kontekstu.

Predložila je da probamo češće stati u tuđe cipele.

Kao netko tko radi na TV-u, često je doživjela situacije gdje bi čula ljude kako ružno pričaju o sudionicima nekog reality showa.

Rekla je da nikada ne možemo znati kakvu životnu priču netko nosi iza sebe. To svi znamo, ali vrlo često zaboravimo kada nekoga osuđujemo.

Odmah sam se sjetila jednog razgovora koji sam nedavno vodila. Razgovor se ticao osobe koja je naizgled vrlo hladna i gruba i koja se tako ponaša prema svojim zaposlenicima. Da netko promatra situaciju izvana rekao bi da taj čovjek nije normalan, kako se može tako ponašati, kako to može tražiti od svojih zaposlenika, i tako dalje i tako dalje.

Međutim, saznalo se da ta osoba zapravo ima jednu jako tužnu priču iza sebe i živi težak život. Sada imamo potpuno drugu sliku te osobe i više se ne možemo ljutiti na nju ni da hoćemo.

 

Lavina kreće

To me pak podsjetilo na Hannibala.

Hannibala Lectera znamo iz filma The Silence of the Lambs kao starog hladnokrvnog ubojicu ljudoždera od kojeg nas jeza prolazi čim ga vidimo.

U drugom filmu, Hannibal Rising, otkriva se priča mladog Hannibala od kada je bio dijete. Sjećam se samo da sam nakon tog filma komentirala „Pa nije ni čudo da jede ljude.“

Kada je bio mali dečkić svjedočio je ubojstvu svojih roditelja i mlađe sestrice s kojom je bio iznimno povezan, a koju je grupa nacista (ako se ne varam, davno sam to gledala) rastrgala i pojela pred njim.

Da, ovo mi je bilo grozno napisati. Naročito sada kada dodam da su nakon toga Hannibala nahranili njenim ostacima.

Ali koliko god to užasno zvučalo, je li nakon toga toliko čudno što je Hannibal postao Hannibal?

U prvom filmu gdje Hannibala vidimo kao starog ljudoždera, sve što vidimo je poremećeni bolesnik. Nakon što pogledamo njegovu priču iz djetinjstva, shvatimo zašto je takav.

Odjednom, umjesto bijesa i zgražanja, prema njemu osjećamo sažaljenje.

 

Lako je suditi, probaj razumijeti

Kada bi tako znali svačiju priču, prema nikome više ne bismo osjećali mržnju, bijes, ogorčenost ili bilo koju ružnu emociju. Upravo oni „najgori“ ljudi su ljudi koji su prošli nešto grozno u svom životu.

Iako to nije opravdanje za loša djela, mi ne možemo zamisliti kako bi bilo proživjeti to što su oni proživjeli.

Ako neko dijete cijeli život nije dobivalo ljubav, koliko jednostavno će takvom djetetu biti pronaći ljubav kada odraste? Vjerojatno će prije pronaći sve drugo nego ljubav.

Svi smo mi odgojeni na određeni način u određenoj okolini i to je svijet koji nam je poznat.

Zašto se toliko ljutimo na one koji su došli iz svijeta bez ljubavi i osnovnih potreba koje bi svakom djetetu trebale biti zadovoljene? Ili pak na one koji su prošli toliko teške situacije u životu da se jednostavno nisu znali nositi sa njima?

U svakoj školi i svakom razredu postoji barem jedno dijete koje će raditi probleme i maltretirati ostalu djecu. To su djeca kojima fali ljubav, koja su zanemarena ili tko zna što drugo, a svaki njihov napad je poziv u pomoć.

Mi se ljutimo na takvu djecu, na takve ljude, na takve roditelje, iako ne znamo što su prošli.

Suditi je puno lakše nego razumjeti. Ali tek s razumijevanjem dolazi rješenje.

 

Hannibal kao podsjetnik

Počela sam davno mijenjati svoj pogled na ljude. Kada se susrećem s nekom osobom koja je bezobrazna ili gruba prema drugima, više se ne ljutim na nju. Ne nerviram se; pokušavam to riješiti na smiren način i sa sobom i sa njom.

Zapitam se „Tko zna što je ova osoba prošla? Tko zna što je ova osoba kao dijete doživjela? Tko zna da li je uopće bila voljena?“. I ne, to nije nikakvo opravdanje za loše ponašanje, to je samo potraga za razumijevanjem.

Ljudski životi su toliko kompleksni da naprosto ne možemo predvidjeti što se sve skriva iza nekoga.

Ali ono što znam je da ta sva zloba nije došla iz vedra neba; nitko se nije rodio zločest, nitko se nije rodio grub, nitko se nije rodio kao Hannibal.

Iza svega toga leži duboka povrijeđenost, tuga, usamljenost, kompleksi i još puno toga.

Svijet bi bio drugačije mjesto kada bi ljudi imali više razumijevanja za druge.

A najbolji primjer na kojem sam to naučila je bio upravo Hannibal.

I dok vježbam imati više razumijevanja i manje osuđivati, njega koristim kao podsjetnik.

 

„To sit in judgment of those things which you perceive to be wrong or imperfect is to be one more person who is a part of judgment, evil or imperfection.“

Wayne Dyer

Follow my blog with Bloglovin

Što sam naučila od Hannibala
Tagged on:         

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: