Zbog straha od neuspjeha često ne poduzimamo ništa. Nije li upravo to ‘neuspjeh’? Čega se toliko bojimo i zašto?

Pogreškama i neuspjehom nazivamo one situacije u kojima nismo ostvarili svoj plan. Možda smo umjesto toga nešto izgubili i osjećamo da smo napravili korak nazad, a ne naprijed.

Jedan primjer. Prije 2 godine Luka i ja otišli smo u Dublin na 2 tjedna izvidjeti situaciju za život s odlukom da selimo van. Potrošili smo nešto novca, razgledali grad uzduž i popreko i javili se na neke poslove. Zabrijali da ćemo definitivno tamo živjeti, jako nam se svidjelo.

Kad smo se vratili, odlučili smo tu biti još par mjeseci da sve pripremimo i još malo uštedimo prije selidbe. Međutim, spletom okolnosti i nekih novih poslova na vidiku, u zadnji čas odlučili smo ostati i potrošiti ušteđeni novac na vjenčanje.

S jedne strane, odlazak u Dublin može se gledati kao veliki fail. Nismo ‘uspjeli’, ipak se vratili i ostali ovdje kao da ništa nije bilo.

Ali u Dublinu smo se zadnji dan zaručili. Zbog Dublina smo za nekoliko mjeseci bili u braku. Zbog Dublina na ruci imam irski simbol ljubavi, odanosti i prijateljstva koji će mi uvijek biti jedan od najljepših uspomena. Da nije bilo tog putovanja, pitanje je kako bi dalje tekle stvari.

 

Svaki događaj negdje vodi- sami biramo gdje

Sve što radimo i sve što nam se događa pokreće razne druge događaje. I svojim izborom ti događaji će nas voditi naprijed ili nazad.

Dublin će u mojoj glavi uvijek biti simbol jedne velike stvari i velikog uspjeha. Nešto predivno je iz toga proizašlo.

Ne znači da se bez Dublina to ne bi dogodilo. Ali tko zna kada i kako. Dublin je za nas puno ubrzao stvari i niz situacija počeo se brže razvijati.

Često kada nam nešto ne ide po planu, zaboravimo pogledati oko sebe i vidjeti što se još dogodilo. Možda nekad nećemo vidjeti ništa dobro, ali to samo znači da ne vidimo širu sliku.

Umjesto šire slike navikli smo gledati u gubitak i nedostatak pa čim nešto ne ide kako smo zamislili, odmah to smatramo neuspjehom.

Ali iz svake situacije nešto naučimo. I koliko god to zvučalo dosadno, uvijek sam zahvalna na situacijama u kojima shvatim što NE želim. Nekad za to treba promijeniti posao, otići na putovanje, početi se baviti nekim novim hobijem.

Što god ne uspije, barem se može maknuti iz glave. Puno puta ganjamo neke stvari i tek kada ih dobijemo shvatimo da nam i nisu toliko potrebne. Shvatimo da nas ne vesele ni u pola koliko smo mislili.

Zar nije bolje kroz jednu ‘pogrešku’ shvatiti da nam to ne treba, nego trošiti godine ganjajući to ili žaleći što nismo pokušali?

I zašto se onda ne bi veselili ‘pogrešci’?

 

Ako tražiš i ‘griješiš’, naći ćeš

Kada sam bila mlađa, od osnovne škole pa do faksa, stalno sam mijenjala hobije. Išla sam na rukomet, tae bo, svirala gitaru, crtala portrete itd., ali od svega bi s vremenom odustala.

Počela sam se doživljavati kao ‘quitter’. I drugi su me tako doživljavali. Već sam skoro povjerovala u priče da se moraš malo žrtvovati i prisiliti da ostaneš vjerna nekom hobiju.

Ali ne moraš. I konačno sam si to dokazala kada sam upisala ples.

Kada stvarno nađeš nešto što voliš, ne trebaš se tjerati da tu ostaneš. Bilo je dugih perioda kada sam trenirala i po 5-6 puta tjedno, putovala busevima, presjedala i gubila sate i sate da bi svaki dan odradila trening.

Neki su se čudili i pitali me zašto to radim kada se plesom bavim samo rekreativno. I to je ono što ljudi koji nisu pronašli ono što vole ne mogu ni shvatiti.

Da nisam odustala od svih stvari prije, možda bi zaglavila s nečim što me ne veseli u potpunosti i ne bi tražila dalje. Ovako je ples dio mog života već skoro 9 godina i vjerujem da će biti dokle god budem u stanju trenirati.

Kada ne znamo za bolje, teško si je predočiti kako bi to ‘bolje’ moglo izgledati. Ja sam voljela rukomet, gitaru, crtanje i tae bo. I da nisam otkrila ples, kako bi znala da se nešto može voljeti još više?

Je li onda odustajanje od onih hobija prije bio uspjeh ili neuspjeh?

 

‘Pogreške’ se mogu (i trebaju) voljeti

Zbog ovakvih stvari uvijek treba slijediti svoj osjećaj. Ne možeš znati što sve postoji dok to ne otkriješ. I ne možeš to znati ako se bojiš pogrešaka i neuspjeha.

Svaka pogreška samo je korak bliže prema onome što stvarno želiš. Ako ništa, barem će ti reći ‘Ne, to nije to; ajde dalje.’

Kada se život počne gledati kao putovanje, a ne cilj (još jedna od onih stvari koje znamo u teoriji, ali uopće ne mislimo o tome), shvatimo da se nemamo čega bojati. Tu smo da pokušavamo, trudimo se, tražimo i otkrivamo sve ono što možemo i što nas veseli.

Zar ne bi bilo dosadno da znamo cijeli svoj put i da nemamo što istraživati?

Naravno da tu i tamo zajebemo, ali upravo to je sastavni dio putovanja. I zato se nema smisla bojati pogrešaka i neuspjeha.

Oni postoje samo u našim glavama kada ne znamo gledati dalje od prsta ispred nosa.

 

“After all, the wrong road always leads somewhere.”

George Bernard Shaw

 

Negdje u Dublinu…

 

Follow my blog with Bloglovin

Strah od pogreške i neuspjeha
Tagged on:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: